o Inspiraciji...
Nedeljom, u zoru, Ribari su isplovljavali u oluju. Nedeljom sam strepela za njihove živote, celivajući tvoja kolena. Nedeljom sam drhtala i od tvoje kože pravila Ukosnice za sebe.
Nedeljom si ti izgovarao onu Molitvu o Odlasku. Gluva, od tvojih sam kostiju klesala Davida i stavljala ga pred tebe. Da vidiš šta si mi... Bežeći, uplitao si mu se u Kovrdžu. Padao. Puzeći odlazio.
Brodove više ne ispraćam. Te Sumanute Ribare sahranjujem. Svakom od njih stavim u džep po jedan komadić one Nedeljne Skulpture.
Svaki od njih nosi deo tvoje Kosti...
Tako će moj David otići na dno... Tamo gde si se i ti, pobrkavši sve pravce, udavio.
Kada se suočiš sa njim, znaćeš...
I pružiti ruke ka površini, misleći da me vidiš.
To neću biti ja, Umetnosti moja...
Samo neki Spokojan Lik koji dočekuje Ribarske Barke...
I premeće među prstima beli kamenčić...
Nalik na Kost!
