Svi pisci pocinju ovako...

O Uplašenosti....

— Autor marinans @ 13:11

               Sve se uvek vrati. I kad ne čekaš.

               Sve dođe. Gde god da si.

               Bolesničke postelje... I neminovnosti. Sve ljutnje i grcaji. Samo otvore vrata. I ti ih uvek pustiš da žive s tobom. Spremiš im konak. I podgreješ svoju Usamljeničku večeru.

               Umor i razdiranje. Ono mesto u sećanju. Vazda najvažnije. Tvoja određenost tim ostankom po njihovom odlasku. Svemu tome napraviš mesta na svom jastuku, kad- tad. Da čuješ kako ti diše u obraze. Da je tu. Verni ljubavnik koji te čeka otvorenih očiju.

               Ostavljenost. I nesnalaženje. Svečani izgled lica koji prisvojiš. Lažni glamur pri ćaskanjima. Sve zajedno. Presretne te. Znaš da će te usporiti i podmetnuti nogu u svom sadističkom smislu za zabavno. A ti se, ipak, ne opireš. I hodaš skupa sa svime što te razdire.

               Potpuno pomireno...

               Kao da hodaš sa samim sobom!


o Promenama

— Autor marinans @ 15:41

          Prekriću i ja pod otvorenim koferima... Spakovaću sve Nepotrebnosti... Peglaću Zavežljaje... I uporediti kompase... Ako rešim da odem.

          Neću doći gde me očekuju. Iskrašću se sa Premijere, zaboravivši da aplaudiram. Potrčaću, kao da bih negde i zakasnila. Malo ću i ja sebe podsećati- istina je, uvek se može otići. Pogledaću i na sat, da sve bude uverljivije, kao da bih zaista negde zakasnila.

        Učiću i ja kako da čupam pelinov koren, čavrljajući o Egzistencijalizmu... Učiću kako da gledam pučinu, a ostanem ravnodušna... Da prljava, svetlucam od čistih misli... Da se pevušeći vazdignem i provirim kroz jedno okno...

        Savladaću sva ta praktična znanja- pakovanja, preterivanja,naglašavanja, kombinovanja, suprotstavljanja...

        Sve čekajući da otkrijem tajnu Najvećeg Zanata.

        Prekrajanja sopstvenog Usamljeničkog Neba...

        Koje me jednako obmota...

       Gde god da odem!


O Odgovornosti...

— Autor marinans @ 11:30

       Nisi baš Svetla Tačka.

      Više si Nepoznat Ukus.Više si retki beduinski dijalekat. Više si Pristanak. I više si Pripadanje. Prvi sneg. Lepota Sedefa kojom smirujem Divlja Plemena u sebi. Više si i ćilibar. I Medovača od koje rumenim. Više si Tepanje. I Lebdenje. Do nepostojanja. Više od ikakve svetlosti i ikakve tačke, ti si Prvi San. I svakodnevno Svečano Očekivanje. Više si Smislenost. I Strpljenje. Nisi Svetlo, ali jesi Nezaustavljivost. Kao što nisi ni Tačka, ali jesi svuda. Više si, sigurno, Zagledanost. I neotkriveno gramatičko pravilo. I Odstupanje od svih Određenosti. Više si, kako to da ti objasnim, neko Ušuškano Poznanstvo. Više si Esencija. Prva rečenica. I Lep Rukopis.

      Sve si to više nego ta Svetla Tačka.

      Lekcija koja se odmah nauči...

      I jedno "Ostani!"...

      Koje se jednom mora nekom izgovoriti!

  

    


o Toploti i Toplini...

— Autor marinans @ 12:59

         Imam i krov Tamo... Čuvarkuću pod olukom tvog lakta... I prozor, veći od Želje... Onaj izmaštani zid veselih boja, mada ga ne pominjem... 

        Terasa s pogledom na tebe... Beskrompomisno Blaženstvo... Stazica što je tebi  ukrašavam... Vrata što ih, nehoteći, otvaraš...

        Isprepleteni prsti...Skrojeni po meri...Ušećereni.

        Osmeh, dok ti još ne treba...

        Kažem da bih putovala... Ali bih i njega ponela...

        Iselivši se iz Setne Zamišljenosti, tamo sam se smestila...

        Da skupljena na njemu živim dok god mogu...

        Ti si salašima okružen...

       Za ovaj na sopstvenom ramenu do sada nisi ni znao!


o Šetnji i posle...

— Autor marinans @ 14:28

       Dok si me zasmejavao... Dok nam je iza leđa otpočinjala jedna sasvim intimna povijest... Dok je, za sebe, računala rastojanje među koracima... Intenzitet novog susreta...Dok se, potpuno nezainteresovana za nas, bavila zadihanošću i naježenošću...

      Dok si mi, Goloj, šaputao prezime... Dok smo, istrajni, slušali program Loše Radio Stanice... Dok sam pred belinom onog komadića dodira sklapala oči... Dok smo bili razgovorljivi... Dok si mi, u poverenju, prepričavao Iskustvo... Dok ništa nismo pričali...

      Dok je Blagost sve što liči na tebe...

      Dok mi neki dragi traže Priču o Otkrivanju...

      Dok mislim hoćeš li je pročitati....

      I koliko smem da kažem...

     Znam samo da će priča biti o Tebi...

     Kome ni prezime, onda, nisam dobro čula...

    Sve zbog te zadihanosti jedne sasvim intimne povijesti!


Staromodna istinita priča...

— Autor marinans @ 13:26

              Heraklit je uporan... Piše mi stalno istu razglednicu... Iz nekog bircuza... Okolina Beča... Mada već odavno poštarima ne verujem... Muči me njihova promenljivost... I potkupljivost... Koju, slutim, Heraklit koristi da me podseća... "Volim Te! Saopštila je ptica feniks. Koja je sve što kaže mislila ozbiljno!" I ništa više... Sem slike stola u tom bircuzu... Gde, čujem, loče danima.

              Čeka, valjda, tu pticu... Nikad sa njim nisam bila načisto. Čeka li, ili ispraća...

             A mogli smo sasvim lepo da živimo... Da odašiljemo razglednice... Podmićujemo poštare... I dočekujemo, praveći vrata u pepelu....

            Samo da nije toliki šeret i samotnjak...

           "Dobro sam sad. Još uvek sve što kažem, mislim ozbiljno... I letim na čelu jata."- odgovorim i nasmešim se misleći na njega

            Ti o tome nikada ne pitaš. Heraklit ti nije blizak...

           A sobarice ga nikada ne citiraju.


o Ljutnji...

— Autor marinans @ 11:35

   Zakazaću Ti sastanak na onom Raskršću... Da malo tamo stojimo... Da vidiš šta je Nedoumica... Šta je pogrešna Odluka... Šta je Nepoznata krivina... Tebi su, Sveznajućem, sa Trona, svi putevi pregledni i prostrani... Sad ćeš malo prošetati sa mnom!

    Odvešću Te do one Reke koja me je mamila... Kvasila nekim svojim mađijama... Dom mi u sebi pravila... I znala i nudila... Sama sam joj utekla! Tebe ni tada, Svevidećeg, nije bilo...

   Otići ćemo i da čuješ Lelek! Tri... Jedan za drugim... Pa da kažeš- ne bi li i Ti, Besmrtan, od njih preminuo...

    Malo ćemo igrati po mojim pravilima ovaj put....

   Malo ćeš gledati i što ne bi...

   I otići gde nikada nisi...

   Dođi kada Ti budem zakazala sastanak...

   Da se, Bože, Ti i ja izmirimo!


O Starim Dugovima...

— Autor marinans @ 14:46

    Pričaću Jeleni o Snazi... Hoću, rešila sam! Pomenuću i Volju... Ako ostane reči, objasniću joj i ono za Prkos... U novčanik ću joj sakriti ime Skloništa, ne trebalo joj... Što da je štedim?! Neka sazna i o Sudarima Nesuđenih... O Lovu! O Toploti Lomače... Svrabu Poruge... Sve što znam, pripašće njoj...

    Biće Nevreme, sasvim sigurno! Pas'je Doba... Pustoš! Ali je uvek tako sa Suočenjima... Jednom se svi moramo usuditi... I zakoračiti... U Najvažniji Marš!  

   Neko nas mora odgurnuti... Poželeti Neodustajanje! I neko vreme ostati uz nas... Bude li morao da nas dočeka na ruke... Bude li pretežak taj Strojev Korak... Koji nam, oslabljenim,  život spašava!

   Tako ću i ja, nju, odanu, uputiti... Zadužila me je!

   Čim malo ojača, čim zavoli svoje puteve, radiću što i uvek...

   Ulaziti u najgušće magle i pipati...

   Tebe da nađem!

    


o Zabludama...

— Autor marinans @ 11:28

           Neko drugi će se od tvog zdravlja razboleti... Neko će od tvoje pesme ridati... Od tvoje sreće tugovati....

          Biće ih još... Da ti nepismenost leče Poezijom... Da ti sva pričanja remete ćutanjem... Da ti ružno obuku u Nežnost... Toliko ih je koji će tvoje krstove ukrasiti draguljima... Ima ih još koji će te krstove od tebe uzimati i nositi sa svojima... A ni posrnuti od Težine neće.... Ima ih još koji će te dok padaš učiti da letiš... Koji će ti, dok žmuriš, pripovedati o Širinama... Koji će te ,dok se bojiš, zasmejavati... Svuda su oni koji će tebi približiti Horizont... Koji će ti dovesti Civilizacije tek da ti ispune dokolicu... I ima ih sigurno koji će sve Narode proterati iz tvojih odaja kada ti dosade... Toliko ih je da ti stid postide Slobodom... Da prošetaju sa tvojim neprijateljima... Uvere ih u tvoju Naivnost... I ostave ih očarane... I začarane tom Smelošću! Toliko ih je koji će marširati u tvoju čast... Tvoje gluposti predstaviti učenjačkim krugovima kao naučne doskočice... Tvoje neznanje prikazati kao skromnost...  A tvoje krađe kao zbunjenost...

        Tako ih je, misliš, mnogo...

        I ni u čemu ja nisam bila Jedina! 


C5

— Autor marinans @ 10:36

               U tvom, Najgorem od Svih Mogućih Svetova, izazvaće te neko na megdan... Preko svih polja, pružićeš suparniku ruku. I sve će ti se tim Početkom vratiti...

              Kraljica koju si i tada video u Na Drugoj Strani... Sjajnu! Slavljenu! Obožavanu! Čuvanu!

             Koja je već posle prvog otvaranja, ostavila sve svoje podanike i sve svoje Vernosti! Svoje Raskoši zamenila! Za taj Dolazak pred tvoj tabor... Za ta prekršena pravila... Za tu Neustrašivost! 

           Kraljica, koju opljačkanu i izgrebanu sklanjaju sa te Table... Na koju, u tom Zbegu u kom si živeo ne misliš... Koju si ponizio običnim pionima!

           Polulud za njom, priznaćeš...

          Da je bez nje svaka partija Nečovečna... 

          I da si ih sve predao!

           


o Nestrpljenju

— Autor marinans @ 16:45

       Zaigraju se, pa oznojane i zadihane posedaju oko mene. Ćućore i došaptavaju se. Ostavljaju lozinke crtajući po pesku... Nerešive šifre... Portrete Neznanih... Pejzaže Neistraženog....

        Pišu Mene, moje Zaboravljeno, moje Preboljeno, Željeno! Opisuju moje Nepriznato, moje Odslušano, Neprećutano... Ispisuju Zadržano, Spakovano, Odposlato! Podsećaju na Pročitano, na Precrtano, na Onda Nerazumljivo... Dopisuju Staro pod Starije, Bačeno pod Sačuvano... Preživljeno moje beleže, Nedosanjano, Rastavljeno...

       Tražim te van njihovog Okruženja...

       Preko njihovih ramena...

      Rasejano pod sve Napisano potpišem svoje inicijale...

      Čekam da Muze odu...

      I žurim da Jednoj Bliskosti umesim krofne...

      Da usta punih Prizvatih Sitnica smišljamo svemu nadimke!

     

  


Dobrom Čoveku

— Autor marinans @ 16:24

          Šaljem ti beznačajne informacije... O morskom leptiru iz male radnje, kog smo, rizikujući Sve Na Svetu, skupa uhvatili. A Krila mu i dalje lepršaju i svi mu se dive dok ga nosim na Reveru...

          Prevodim stilske figure i smišljam nove za tebe. Čekam tvoje Odobrenje... Da opet malo prošetam onom Pijacom... Da mi opet kupiš naramak Svile... I progovoriš!

         Uvežbavam osmeh po ugledu na Onaj Jedan... Znaš ti već koji.

         Zamišljam narandžaste zavese i Priručnik Iz Tvog Jezika koji prelistavam...

         Zaustavljam kadar Meseca nad Kupolom...

         Postavljam sto. Jedna Posveta pred svima...

         Nada...

         Da su u Najstarijem Gradu tvoji dani šareni poput Onog Leptira...

         Znaš ti već kog!

     


Slučajnost, zar ne?

— Autor marinans @ 11:28

           Od Ugla gde smo se dočekivali, oboje žureći i dolazeći pre Zakazanog Trena, do onog Arhipelaga, razdaljina je nemerljiva.

           U taj Sneg, pod onaj Led... Tamo gde je i Gospod ostao nenahranjen. Gde se Njegovo Blagosiljanje nije začulo... Pod onu golemu Santu... Mećavi koja propoveda... Kojoj se ispoveda. Tim predelima... Iz sopstvenih šaka... Prineću svoju žrtvu!

          Poslednju Misao O Tebi!

          Da mi se ta Zima, ti snežni Odroni i to Bezsvanuće smiluju...

          Da nestane svaki Ugao koji liči na onaj...

          I da ti više ne potrčim...

          I da ti više ne mahnem! 

          Iz te Hladnoće vratiću se praznog naručja.

          Peške...

          Plačući! 

         

      


Ljubavnici

— Autor marinans @ 10:01

           Da si me samo...

          U toj kafani na lošem glasu, punoj Tugovanki i dima, zaboravljenoj i oronuloj, da si me samo...

          Mada je ta Džez Banda bila umorna. Bolesna. Zaspala... I te note nisu bile melodija...Neuspešne improvizacije. Disharmonija. Da, sećam se! Ali da si se samo usudio...

         Zašto ne reći- i moja je haljina bila loša. Pozajmljena. A one sandale Potrošene od Traganja! Od Obilazaka. Od Odbačenosti... Pa, ipak- trebalo je...

        Kad smo već ušli u tu Krčmu...

        Kad smo već čuli tu Muziku...

        I stajali pred tim Orkestrom...

       Kad nas već niko nije pozvao u društvo, niti nazdravio za naš Srećni Slučaj...

       Kad sam već podigla glavu visoko i kad sam već samo u tebe gledala...

       Da si me samo poveo...

       Zalepršao bi Til na porubu....

       I bio bi to najlepši Ples!

       U toj Kafani Neprihvaćenih...

      Gde smo, Postiđeni, stajali na Podijumu!

      

       

       

        


Žrtvenik

— Autor marinans @ 14:59

          Pojedeš li tuđu Tajnu, otrovaćeš se. Kopnićeš i zaboravljati da dišeš. Sve sem te Gadosti u tebi, postaće Trivijalnost.

         Srastaćeš sa tom Anatemom...

         Izgovoriš li je, Tajna će postati Krik!

         I dugo će... Dugo... Cičati za tobom da je ponovo usrčeš u sebe.

         Ja sam se, kriknuvši, tvojoj narugala...

         Tajnama se ne hranim!

         Imam prefinjen ukus za Skriveno!

        

        

       

       

       

         

        

       


1 2 3  Sledeći»

Powered by blog.rs