O Davidu...
Živi u Tvrđavi koju je golim rukama, sama, sagradila. Godinama, pažljivo, spuštala je kamen na kamen, strpljivo ih slažući da nema pukotina... Napolju su ostali Mrtvi. Napolju je ostao i San o Trenu Mira. I njeno Ime... U Tvrđavi živi Niko!
Pred ulazom stoji Straža. Zaluta poneka Skitnica, tražeći sklonište na kratko... Zaluta poneki Junak, kušajući svoje junaštvo... Naiđe i Mudrac Znatiželjnik, tražeći tajni ulaz u Tvrđavu... Naiđu Putnici, naiđu Sagovornici, naiđu Lakrdijaši, naiđu Vojske... Priđu Tvrđavi. I nestanu. Stražari spreme gozbu...
Unutra je Ona, koja je Niko... Sama i umorna. Kosa joj duga. Lice joj prljavo. Spava. Ako boli Spolja, manje ce boleti Iznutra, pomisli, budi se, seče sopstveno meso i hrani Dvoglave Pse koji joj leže na stopalima...
Onda Joj dođe Svetac. Pred njim se Straža pokloni, a Psi zacvile...
Ljubi Joj stopala... Vida Joj rane vrhovima prstiju... Kupa je... U uši Joj stavlja sjajne minđuše. Pa je lepa... Skoro kao i Svetac što je.
Ko si ti, pita ga. Šta si od svega što je ostalo van Tvrđave? Jesi li ti Mrtvi? Jesi li moj San o Trenu Mira? Jesi li moje Ime? Jesi li Ja? Šta si od svega što za mene više ne postoji?
Šta radiš u mojim Zidinama? Nije tebi mesto ovde. Među mojom Stražom i mojim Dvoglavim Psima...
Svetac ćuti. I ode.
Sada ga čeka, da se pokloni pred njim. Zacvili... I da ona njemu poljubi stopala.
A Svetac sedi na kamenu, gleda u sjaj onih Minđuša od kog svetli čitava Tvrđava, čita ovo i plače...
